Koga zanima kako se deca rađaju u Australiji a kako u Americi, u kojoj od ove dve zemlje decu nalaze očevi na dnu pivske čaše a u kojoj se deca legu iz jaja na kojima leže rabini ako ste jevrejin, časne sestre u slučaju da ste katolik i prodavačice ljubavi ako ste ateista, odgovore na ova i još mnoga zanimljiva pitanja može pronaći u animiranom filmu Meri i Maks.
Likovi od gline vas mogu navesti da pomislite da je u pitanju laka komedija koja se ne dotiče ozbiljnih emocionalnih i egzistencijalnih pitanja, poremećaja u ishrani ili ljudskih fobija, ali nije tako. Ovo je priča o prijateljstvu osmogodišnje devojčice Meri iz predgrađa Melburna i sredovečnog Maksa iz Njujorka tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka koje se zasniva na razmeni pisama, omiljenih poslastica, životnih iskustava i problema koji ih opsedaju.
Meri Dejzi Dinkl se bori sa problemom uklapanja među vršnjake i nema prijatelje. Sama pravi igračke koje predstavljaju likove iz njenog omiljenog crtaća a vreme najčešće provodi ispred televizora uz svoju omiljenu poslasticu – zaslađeno kondenzovano mleko. Merin otac je tipičan predstavnik radničke klase, a majka alkoholičarka i kleptomanka koja najviše voli da sluša prenos kriket utakmica na radiju dok priprema hranu čiji je obavezni sastojak liker ili barem ono što od njega preostane. Meri misli da je liker vrsta čaja za odrasle koja zahteva neprestano testiranje, kako kaže njena majka.
U isto vreme na drugom kontinentu živi Maks Horovec sam sa svojim mačkom Halom, ribicom Henrijem VI i nekoliko puževa koje je nazvao po omiljenim naučnicima. Ima umišljenog prijatelja po imenu gospodin Ravioli. Pošto pati od poremećaja u ishrani ide na sastanke Udruženja anonomnih žderonja koji su mu utoliko mučniji što ga spopada jedna gospođa koja mu s vremena na vreme zalepi poljubac te se on jednom prilikom namaže crnim lukom ne bi li je odbio od sebe. Maksu je teško da razume ljude i njihovo ponašanje, na primer bacanje gomila hrane dok se u svetu gladuje, ali ga naročito nervira kada ljudi bacaju opuške cigareta na ulicu. Kao i većina prosečnih Amerikanaca ide kod svog psihoterapeuta, i pored gojaznosti povremeno pati i od akutne depresije. Njegov svet je uglavnom racionalan i uređen ali i najmanja sitnica može da poruši tu harmoniju. Omiljena igračka mu je Rubikonova kocka i čvrsto veruje u Ajnštajnovu tezu da su na svetu samo dve stvari beskonačne – univerzum i ljudska glupost. U isto vreme je i ljubitelj jezika pa tako izmišlja i kuje nove reči poput: [1]CONFUZZLED – CONFUZED +PUZZLED, SNIRT – SNOW+DIRT, SMUSHABLES – SQUASHED GROCERIES YOU FIND AT THE BOTTOM OF YOUR BAG…
Njihovo dopisivanje počinje tako što se Meri dočepa stranice američkog telefonskog imenika dok njenu majku jure iz lokalne pošte i odličuje da napiše pismo nekome na drugoj strani sveta budući da u svojoj okolini ne može ni sa kim da razgovara o stvarima koje je zanimaju i muče. Maksu njena pisma otvaraju vrata nekog potpuno drugog sveta sagledanog iz dečijeg ugla i sa zadovoljstvom odgovara na Merina pitanja i rešava njene zagonetke (Da li se ovce skupe posle kiše kao veš posle pranja? Šta je ljubav? Kako nastaju deca? itd). Sa druge strane Meri voli da saznaje nove stvari o njegovom svakodnevnom životu, njegovim neobičnim receptima poput čokoladnog hot-doga i još mnogo drugih zanimljivih stvari.
Njihovo dopisivanje traje gotovo dve decenije a događaji u njihovim životima postaju sve zanimljiviji i neočekivaniji. Vode odvojene živote ali su jedno drugome neizmerna podrška i inspiracija. Odnos između njih nije uvek dobar, njihovo prijateljstvo doživljava i uspone i padove.
Ova kombinacija drame i komedije svakako ima katarzičko dejstvo na gledaoca i ni u kom slučaju ga ne ostavlja ravnodušnim. Uz sjajnu animaciju atmosferi doprinose džez melodije koje slikovito dočaravaju snažne emocije odnosno duševna stanja likova u određenim trenucima koja su opšta mesta i u kojima se mnogi mogu prepoznati.
Ne bi bilo loše spomenuti da je film osvojio brojne nagrade na festivalima, uključujući i Oskara za najbolji animirni film 2009.
